xD .Ja sam stvarno sretno dijete. xD

Tekst posta je tu. Tek tolko. bold. small. underline. italic. I tako... Bezveze.

b. s. i. u.

Wow, čak sam tjedan dana apstinirala od bloga.
Što i nije tako teško kad malo bolje promislite. Ovisnosti () od prije godinu, dvije više i ne postoje, a kombinirajući sve to s nadnaravnom lijenošću...
Ma hvalit ću se neki drugi put kad to moje izbivanje bude produktivno i dvoznamenkastog broja.



Dani prolaze u dosadi i monotoniji. Više baš i nisam onako sretna i entuzijastična. Jer u to vrijeme se puno stvari izdogađalo, ja sam bila sva u pokretu. Možda mi to najviše odgovara. Ne bi čovjek rekao, uzimajući u obzir moju gore navedenu supernaturalnu lijenost.
Al ajde. Događa se i najupornijima.

Bila sam dakle prespavati kod Marine, bila sam na Mateovom rođendanu. Izbila se kao debil. Ništa novo.
Ah da. Moja se pametna glavica posvađala s Kuharom. Možda bi me to više zanimalo da... ne znam. Jednostavno me više nije briga.
To me čini zadovoljnom.
I emancipiranom ženskom glavom.
Ful.

Utorak je bio sistematski. Pa se ti skidaj do gola pred doktoricom. Pa se smrzavaj na nekoj glupoj stolici dok ti ona piše opaske u karton i ispituje te jesi li probala pušiti, piti ili drogirati se. To što se ti smrzavaš, nije bitno.
Al dobro, ja sam zimogrozna. Manje ili više. Zapravo, da, mislim da jesam. Ponašam se čudno kad mi je hladno.
Nije to dobro. A ne ne.
I dobro, nakon što me je doktorica svrstala u delikvente jer sam probala alkohol (to što ni cigarete ni droge ne konzuimram nije bitno, ja sam propalitet), mogla sam ići na cjepljenje i gutanje šećera.
Što je rezultiralo rukom koja me boli već dva dana i vrišti na svaki i najmanji dodir. Vrišti ruka, vrištim ja.
I onda opet postajem neobično nasilna. A nije ni to tako dobro.

Nego da. Ja bih sad kao trebala učiti zemljopis. Jer sam uzorno i intelektualno dijete.
(koje nije knjigu ni taklo još od devetog mjeseca, pa sad mora naučit 100 stranica u jedan dan... jeeee)
No dobro. Neću se žaliti, jer ja sam nadasve milo dijete koje se nikad ne žali.
Ili je bar bilo tako, dok nisam upoznala Josipu. Ona je kriva za sve. A da. I meni neš govori da sam ja nju napravila umobolnom.
Not.

Nego stvarno. Idem ja sad. Heil Dea.
Heil.

"Vizualizacija. Usredotočite se."
Marš.
"Ne usredotočavate se."
Usredotočit ću ti šaku na oko.
"Usredotočavate li se?"
Aaaaaargh!!!



A onda sam ljosnula na pod. I počela se smijati ko zadnji debil.
Ja se uvijek smijem.
Padnem, uganem zblog, sve me boli.8 A ja se smijem. Onim histeričnim, nervoznim smijehom. Ali se smijem. (Petra se nađe u istom položaju pa tuli ko da ju kolju.)
Dobijem jedinicu (ja, oh so, pametna odlikašica. aha.) i smijem se. (Marina dobije jedinicu i naduri se.)



Pomirila sam se sa Kuštravim. Sa Malim Plavim Govnom. Kako vam drago. Već dva, tri tjedna nismo ni riječ progovorili. A onda je učiteljica (nikad joj to neću zaboraviti) nas stavila u istu grupu (radili smo nekakve izvještaje o bogzna čemu). I počeli smo razgovarati. I počeli smo se šaliti. Smijati.
A ona tri tjedna su zaboravljena.
(kao i Krava)



Kako je lijepo biti sretan.

Oooo da.
Ispravila matematiku.
Dan je počeo poprilično dobro. Škola ok. Odgovarala sam kemiju (maseni udjeli) i dobila pet. Četvorka iz matematike.
(neopravdani zbog tjelesnog, al to sad nije bitno...)

Svi su se oko mene počeli šepiriti sa svojim postevima, dizajnovima i komentarima.
Pričati o html-u i css-u kao da im je to nešto odavno poznato (iako dok nisu otvorili blog nisu ni znali da za dizajn treba znati napisati kod).
Objavljivati da imaju nove posteve i pozivati me da ih pročitam.
A ja sam, zasuta blještavilom milijuna emo-type avatara i šljokičavih izreka, odlučila povesti se za trendom ovaj put.
Oh ne, pomislih, neću biti vlasnica tipičnog teen-bloga, neću plakati i sažalijevati se, neću pljuvati po svojim roditeljima i profesorima, neću sliniti nad nekim lijevim dečkom, i nikako neću obasipati zalutale čitatelje tisućama smajlića!
A vidim da se događa i revolucija na blogtočkahaeru. Kad sam otvorila svoj prvi blog (što bi reklo, prije godinu dana) među tinejdžerskim blogovima je vladala epidemija bezumnosti i frivolnosti (pa sam pobjegla).
Sad ih je nekako manje... A možda sam se i ja promijenila (iako sam oduvijek prezirala te tipične pričice).
Ma ne znam zašto sam otvorila blog. Ne mislim da će ga itko čitati.
Ako ste ipak ovdje, čestitam.
Pa-pa.